ČETRDESETE

 

Kao da je vrijeme stalo na prvom dvocifrenom broju. Kalendar nema milosti. Samo okreće stranice u ovom čudnom zemaljskom prostoru i prolazu između juče, danas i sutra.

Ponekad samo vidim kako pored prozora nestaju dani, nečujno, neuhvatljivo. I pitam se kad će stati i ući kroz otvor života. Taj dijelić sekunde, svjetlosni udar zamagli staklo i dočekaš ono čemu se najmanje nadaš. Jer ono što ne doživiš nisi ni trebao doživjeti.

Pitaju me: „Kakav je osjećaj?“ Ništa se nije promjenilo. Saznanje da su se brojevi povećali, da su podočnjaci vidljiviji, da su sjede prekrivene da se ne vide, ništa ne znači. Dijete i dalje živi i luduje u meni, onako iskreno, nevino i neiskvareno. Čudno zar ne? Zavisi kako kome i ko stoji sa koje strane ograde.

Sad kažu nastupaju zrele godine. Nikada mi zrele jabuke nisu bile zanimljive. Više sam voljela kad su onako napola zrele jer to je znak da još ima vremena. Tada su želje još uvijek moguće i ostvarive, nade su poletne kao ptica u letu, osmjesi su od uha do uha razvučeni baš onako muzikalno, kardio pumpa jače radi i ne preskače, oči pune sjaja, ljubav prema svemu i svakom, a duša... duša je neumorno bezbrižna. Sada oprez pojačava zvuk, korak usporva jer tri puta mjeri jednom sječe. Čovjek se kreće ka pragu starosti prelazeći pola života, a tek je na početku. Mladost u svakoj pori, a snaga postepeno opada. Ili je čudan svijet, ili sam čudna ja. Ili niko nije čudan samo ne pronalazimo zajedničku tačku sudaranja. Kada se rodiš u mraku i oči ti prvo ugledaju tu noćnu tminu najbolje osjetiš koliko svjetlosti ima u životu.

Zanimljivo neko doba, zar ne? Ni mlad, ni star, na granici nekih svijetova, na udaru različitosti, na vjetrometini odluka. Zapališ iskru  u oku za zdravlje i sreću, poželiš tiho da niko ne čuje za čim ti srce žudi.

Nema pravila za godine ni njihov broj. Zavisi šta te kad pogodi. U zavisnosti od toga neke su ti lijepe, neke ružne iako ih pokušavaš ulijepšati. Ali jedno je sigurno. Ako su ti već date živi ih najbolje što možeš i znaš. Život se ne ponavlja i nemaš priliku opet sve iz početka.

Kreće nova sezona putovanja i ne znam šta me na kojem čeka, ali znam da će svako otkriti istinu. Klupko se polako, ali sigurno odmotava. Pod nebom, vedrim ili smračenim, oko mene se skupljaju dobri i zlobni, bez reda i broja, miluju me i udaraju. Ko zna, možda me i obore na idućem koraku. Ali sada, trčim gonjena željom da svakom bude dobro.

Klub četrdesetih je otvorio vrata. Na moja su ušli prijatelji, oni pravi, rijetki, što se sreću samo jednom u životu. Jer prijatelje ne zovem, oni sami dođu za svaki bitan događaj da ga zajedno podjelimo. Dobro došli u moju novu deceniju života.

 

                                               Photo by: Valentina Berić