SJEĆANJE

Zimski dani devedest prve godine, prvi mjesec je već uveliko ušao na vrata. Vrijeme je da se porodica, familija, kumovi i prijatelji okupe za istim stolom. Kuća se odjednom napuni pa mi se čini da ni za iglu više nema mjesta. Kako je lijepo biti okružen sa onima koje voliš i koji te vole. Iako je ovo jedan od onih hladnih bukovačkih mjeseci u mom sjećanju je ostao najtopliji. Kroz tijelo se provlači pozitivna struja lijepih emocija. Hrane ti dušu da imaš zalihe i za one sate kada sve što imaš su samo uspomene na neke prohujale dane.

Slava Sveti Jovan okuplja i zove sve one koji znaju da cjene i poštuju običaje koje svaka kuća ima u svom mjesecu. Naš mjesec je januar. Mama bi pripremila razne đakonije, uvijek sam se pitala kako sve stiže, i niko nije mogao biti imun na njih. Uh, kad se samo sjetim sarme, svi su je hvalili i obožavali pa bi nestala sa stola brzinom svjetlosti. Sva sreća pa bi mama bar pedeset napravila, da se ne osramoti pa da bude malo. Đed bi uz oče naš zapalio svijeću ne čekajući popa. A onda, poslije ručka, kada su svi spremni i naoštreni kreće da se igra briškula. Mater i moj kršteni kum s jedne strane, a ćaća i kum kome je mater krštena kuma s druge strane pa ožeži opleti. Publika je bome bila mnogobrojna, a navijači ćeto glasni.

“Aj kume tebe je peškati“, nema se vremena za čekanje sa protivničke strane.

„Jeba ga sveti Dujo u šta gledaš kad bacaš“, govori mater dok mutira šta ima od karata.

„Ubijam dinare jačom“, govori ćaća.

„To je lišo bez aša“, uzvraća mater.

„Ajde kume uzimaj jebem ti Boga, tebe je kad si prvi peška“, viče se za stolom dok se živci igraju sa kartama.

„Kume mala kod mene, imaš karika, baci u ovo“, pokazuje ćaća rukom u šta da se igra.

„Ja idem lišo, imaš ubiti“, kaže mater držeći karte naslagane jednu iznad druge.

„Kume imaš karika? “, pita najmlađi igrač od svega trinaest godina.

„Muram ubiti u špade, 'em ti Boga zašto sam ga trošio“, zabrinuto reče ćaća.

„Kume imaš još jednog? “, uporna je mater.

„Imam vala Bogu i svetoj neđilji“, odgovara njen suigrač.

„Aha, piši kući da ne kolju prase“, provociraju sa smjehom na licu mater i kum.

„Mugu odložiti, kod nas je sve, nemaju partije“, viče se za stolom.

„Ajde kume odloži“, govori mater.

„Neću da odložim“, tvrdoglavo ne da na sebe trinaestogodišnjak.

„Jeba ti Bog Boga ščim igraš“, pita ga mater.

„Ajmo jača, ajmo žešća“, trese se sto od smijanja.

„A đe baštonac?“, pita mater protivničku ekipu.

Njen suigrač odgovara „Auh, a vide strica.“

„Esam rekla da vas presjecamo na tri.“

„Tri dva, piši propalo.“

Đed sa strane viče: „Oooo, ovo neka bude naša“, a baba govori: „Tako joj i ćaća kaže, jeba ti Bog Boga.“ „Sva je na ćaću“ odzvanja kuća u glasnom smijehu.

Prošle su godine, ostala su samo sjećanja. Ni briškula nije više šta je bila, a o ljudima da i ne govorim. Sve se promjenilo i smanjilo, a dosta toga je nestalo kao da ga nije ni bilo. Ko bi reći da se u jednom životu može promjeniti više života. Neka sve što je bilo lijepo ostane u sjećanju na prošlost koja se gubi kao magla među oblacima.

Photo by: Valentina Berić