OVDJE SE RADOST U OČIMA DUŠOM PLAĆA
Ostao je samo nestanak. Sagorijeli su, spalili su ovo tlo, podlo i nevjerno
do zadnjeg daha prašnjavog pepela svemoćnim ognjom zla. Vatra u vatri zagrijala
je zvijezde i izazvala negašeni požar.
Jesen gasi boje, a otpočeta zima traje već decenijama. I šta god ljudi
govorili iza leđa ili lažno u lice, koliko god ih vjerno i naivno slušali,
vjerovali ili sumnjali u istinitost njhovih riječi, mi u stvari stojimo uvijek
na istom: tu u svijetu, pod nametnutim stegama, sa lažnim ljudima i skrivenim
licima, živjet ćemo kratko, deset, dvadeset godina možda ni toliko, a ne znamo
zašto je potrebno toliko grijeha i zlobe. I kao da je to glavno, biti loš
prikazati se najboljim, zamjeniti moral za cijenjeni nemoral, izabrati nož
umjesto ruke, posijati bolest i sakriti lijek. Previše učestale svađe postale
su glavna akcija i atrakcija među nekolicinom zadimljenih kuća, grubost je
zamjenila nježnost i suptilnu
energičnost. Nanijeti udarac na već otvorenu ranu postala je svakodnevnica, a uzdržljivost
u govoru slabost nevinih i naivnih. Ukratko biti dobar je kao dangubiti svaki
mogući udisaj između tuđeg režanja i davljenja.
Gledajući onako sa strane na sablasnu tišinu i opore suze što su zamračile
vidike i pomutile osjećanja, redale su se slike dječijih pogleda, šetnje i
pjesme u polju godina i različitih starosnih granica, opijeni kamenim genima i
korijenima zasađenim u stopalima. Počeo je da raste cvijet tuge, zaljevan sjećanjima,
pa se uporedo sušio i listavao pružajući lažnu nadu da ništa nije umrlo dok se
i svijeća gasila na stolu. Nadolazili su talasi želje da se šakom udarim u
glavu, da zaplačem nad samom sobom, da vičem i prepadnem zvijeri u mraku, a
zjenice su bile suve i nepomične kao u mrtvaca pred ispraćaj Bogu. Pust i siv
prag se prostirao preda mnom pitajući me kud sada sa tako upropašćenim i
osramoćenim izgubljenim vremenom.
Da li možeš da se navikneš na ono što te čeka: na prazne i duge pustinjske staze, pevaren i izigran od
sebe i od drugih, na ono ništa jedino sigurno i opipljivo, na kajanje zbog
tuđeg grijeha nasljeđenog pravnom osnovom i Božijom kaznom. Ponekad viknem na
glas, a nikog nema da me čuje, nema ni Boga, ni pravde, ni utjehe, ni rajskog
vrta za smiraj namučenog tijela, a onda čujem u sebi molitveni šapat jer je on
jedini ostao sa mnom.
Još jedna godina dolazi pred sunovrat u nepovrat. Kiša je okovala tišinu
kraja omeđanog napuklim kamenom zašivenog tugom i prekrivenog sjetom. Kada
prođeš pokraj komšije okreneš leđa, jer tuđa nevolja je tvoja hrana. Kada
prođeš pored groba usne ti zadrhte smiješkom
jer sada za tebe ima više tuđeg kruva. Zar se tako uče dijeca empatiji i
suosjećanju, zar se takva kuga razmnožava na temelju nekadašnje sreće i
narodnosti čijim venama je tekla ista krv. Jednom kada odeš ne trebaš se više
nikada vratiti. Na zgarištu prošlosti, na uvelim granama, na tragu zamračene
svijetlosti, na napuklim oblacima i pomanitalim vjetrovima ne trebaš srljati u
neizvjesnu sutrašnjicu jer ni ovo danas ne obećava previše.
Krv se tuče sa krvlju, komšija sa komšijom, otima se tuđe, gasi se
zajedništvo, iskre varniče i raspiruju pohlepu, opet kreću ratovi negdje tamo,
a ti ni ovamo nisi pušku predao i zaključao. Zašto se nema straha od učinjenog
grijeha, sebi i drugima pred potpunim nestankom jednog dijela života? A opet
taj dio živi bez zaborava, trajan i stvaran, jer ne podlježe nikakvoj magiji
amnezije, jer ga nosimo u sebi, jer nikada ne prestajemo da živimo u njemu.
Obećaš sebi da je ovo zadnji put. Nikada više glave nećeš okrenuti kada iza
ugla pogledaš preko ramena onako krišom album uspomena. Uzalud bilo. Gdje god
da mi je pogled lutao svagdje mi se priviđao krš i kamen, livade su plesale,
ograde pijevale, zidovi su bili okićeni sivim ogrlicama, ali ničeg više nije
bilo kao na slikama.
Odavno sam primjetila da ljudi nisu
spremni slušati tuđe pričanje jer ni sami nisu umjeli pričati sa sobom. Ti
nedostaci ljudskosti atrofirali su onog trenutka kada je bježanje u povratak
raširilo sjeme razdora. Pod onim istim nebom, gdje prije niko nikom nije
smetao, danas je svak svakome postao suvišan. Avetinjski svijet i avetinjski
ljudi. Ovdje se radost u očima dušom plaća.
Primjedbe
Objavi komentar