VOJVOTKINJA
Miris zore i nestale nade nečujno bi ulazili na vrata. Ona, uvijek na
oprezu, podigla bi glavu na svaki šum. Dugi pramenovi, na vrhu glave ćubica
vune, lice bijelo sa tragovima crnih šara, sa desne strane odmah poviše nosa i
u blizini usana dvije crne tačke, rep dug, bijele noge prošarane crnom bojom,
stas pun i vitak, materinski instinkt kakav se samo poželjeti može.
Prva u vođstvu, vodeća u inteligenciji, najposlušnija, najopreznija, ona je
najpametnija ovca koja je ikad hodala i koja će ikada hodati ovom zemljom.
Ranim jutrom, dok sunčeva toplina još nije prekrila plavetnilo otvorila bih
vrata guvna i izdala joj jasnu komandu: „Vojvotkinjo vodi!“ Uputila bi mi blagi
pogled prepun vjernosti i poštovanja, prišla da me pozdravi, poljubila bih je u
glavu, a ona bi potom nastavila ustaljenom stazom da vodi svoje stado.
Tako malo traži. Nekoliko sati paše, nekoliko puta da je pomaziš, da joj
podariš nekoliko riječi ispunjenih ljubavlju. Za uzvrat dobit ćeš vrhunskog
vođu, vjernog prijatelja, uho za slušanje, lijek za umornu dušu. Koliko je
zasluga dobila malo je jedan život da joj se sve vrate.
Na zelenim poljima prekriveni nebeskim svodom hodali bi nogu uz nogu.
Primjetila sam odavno da je ona nadprosječno pametno živo biće čija dobrota
prevazilazi svaku ljudsku. I ne. Ne treba mi ništa više i ništa ne očekujem.
Razočarana na završetku odigrane drame smiraj duše u najtežem životnom dobu
dobila sam kad je nisam ni tražila. Konekcija je poslata čini mi se od
nadprirodnih sila i njihove ne dvojbene moći da rane na srcu budu zašivene.
Živim uporedo sa bolom i sa životinjama. One ne osuđuju, nisu zlobne, a dušu ti
drže na nogama i ne daju da koljena posustanu.
Žirevi i smokve njena su poslastica.
Pogledom bi mi rekla: „Odoh da obiđem svaki hrast i svaku smokvu.“ Oprezno,
osluškujući okolinu hodala bi ka svojim delicijama pod mojim budnim okom. Nisam
joj mogla odbiti sreću kada se popnem na hrast i uberem toliko žireva da mi
ispadaju iz džepova dok ona stoji kao ukopana i čeka. I svaki bi mi iz ruke
pojela, gurajući me nježno i govoreći „daj još“. Uz poznati zvuk, namjenjen
samo njoj, jer vođa je jedan, zablejala bi i uputila poziv ostatku drugara da
je vrijeme za polazak kući. Ustaljena rečenica „Vojvotkinjo vodi!“ s vremenom
je prešla u pogled i pokret rukom kao znak da može ići. I tako su se nizale
godine, jedna na drugu u izmjeni emocija koje samo odabrani osjete. A onda,
jednog jutra, moja zvijezda vodilja, moja najpametnija ovca na svijetu, moja
Vojvotkinja odustala je od hoda poznatim stazama. Ležala je nečujno, skromno
kakva je uvijek i bila, jer skromnost je vrlina velikih, reagujući još samo na
moj glas. Srce je usporeno kucalo, spremno da se ugasi, a moje je vrištalo pod
čijim zvukom su zašiveni šavovi popucali i krv je potekla. Stavila sam joj
glavu na koljeno, mazila je onako kako je voljela, tiho joj šaptala na uho „ne
boj se moja Vojvotkinjo, smrt nije ništa drugo nego rađanje u drugom svijetu, i
sjeme kad posadiš ono nikne, ne sumnjam u tvoju vječnost.“ Tona suza se
obrušila na moje lice, nezaustavljiv potop čiji brodolom ću preživjeti ranjena
za sva vremena. Milion poljubaca, milion molitvi nisu mogle da spreče
neizbježno. Tog drugog dana mjeseca augusta zaspala si u svojoj četrnaestoj
godini života. Kažu da je životni vijek ovce maksimalno dvanaest. I tu si
pokazala nadomoć i ostala upamćena kao jedna jedina. Samo veličine odlaze na
velike svetce.
Ne znam šta bih dala da još jednom prošetamo nogu uz nogu, mazeći je po
njenoj pametnoj glavi dostojnoj i vrijednoj svega, neprevaziđenoj skromnosti i
nedostižnoj veličini jedne dame među ovcama.
Nebo, krš i kamen. Bez zvuka, bez tona, bez imena. Samo sjećanja koja ne
služe ničemu osim potrazi za bolom, žalom, utjehom i skrivanju pod ožiljke
prošlosti. Da li trčiš nebeskim poljima, da li tražiš žireve i smokve, da li me
vidiš ovdje dolje gdje te ne zaboravljam? Kad nevolja dođe, kad se gubitci
zaredaju, kad se bol probudi i zaboli iz početka, duša se okrene, ravnodušnost
prema svijetu nadvije se kao neprolazni oblak stalnog nedostajanja i
nedovršenog lutanja onih koji pate. Ne znam zašto si kao sijenka leptira
odletjela od mene, ali znam da ćeš živjeti viječno. Razdavaja nas daljina i
sudbinski rastanak, ali gore visoko pod sunčevim sjajem i zvijezdama
saputnicama „Vojvotkinjo vodi!“ Jednoga dana srest ćemo se ponovo.
U ovom danu i ovoj istoj noći spavaju svi koje volim.
Primjedbe
Objavi komentar