Valentina Berić

  SJEĆANJE Zimski dani devedest prve godine, prvi mjesec je već uveliko ušao na vrata. Vrijeme je da se porodica, familija, kumovi i prijatelji okupe za istim stolom. Kuća se odjednom napuni pa mi se čini da ni za iglu više nema mjesta. Kako je lijepo biti okružen sa onima koje voliš i koji te vole. Iako je ovo jedan od onih hladnih bukovačkih mjeseci u mom sjećanju je ostao najtopliji. Kroz tijelo se provlači pozitivna struja lijepih emocija. Hrane ti dušu da imaš zalihe i za one sate kada sve što imaš su samo uspomene na neke prohujale dane. Slava Sveti Jovan okuplja i zove sve one koji znaju da cjene i poštuju običaje koje svaka kuća ima u svom mjesecu. Naš mjesec je januar. Mama bi pripremila razne đakonije, uvijek sam se pitala kako sve stiže, i niko nije mogao biti imun na njih. Uh, kad se samo sjetim sarme, svi su je hvalili i obožavali pa bi nestala sa stola brzinom svjetlosti. Sva sreća pa bi mama bar pedeset napravila, da se ne osramoti pa da bude malo. Đed bi uz oče naš...

  RAZOČARANJE Zašto je uopće potrebno biti razočaran? Je li to stanje duše ili tijela proisteklo od povrede voljenih? Ako te vole, ako imaju nekakvu emociju prema tebi zašto te onda razočaraju? Da li su možda naša očekivanja pogrešna ili prevelika? Realno sagledavajući cjelokupan osjećaj razočaranja izvodi se samo jedan zaključak. Boli k'o sam vrag. Postoje ogromne različitosti od čovjeka do čovjeka. Nekome je potrebno jako malo da vjeruje i povjeruje u riječi proizašle od onih što se vole. Nije bitno kakva je ljubav u pitanju: roditeljska, bratska, sestrinska, prijateljska, partnerska... A neko jako teško stiče povjerenje i kad ga napokon stekne... bum, razočaranje kao grom iz vedra neba raspara srce i pusti krv da u tišini plače i boluje. Ne valja se puno voliti. Nije dobro vezati se za nešto što ne možeš da ostaviš. Ne treba pokleknuti pred emocijama jer slome te kad se najmanje nadaš. Svi oni pogledi u kojima si nekad pronalazio smiraj, jedan vid neopisive sigurnosti, prijatel...

  ČETRDESETE   Kao da je vrijeme stalo na prvom dvocifrenom broju. Kalendar nema milosti. Samo okreće stranice u ovom čudnom zemaljskom prostoru i prolazu između juče, danas i sutra. Ponekad samo vidim kako pored prozora nestaju dani, nečujno, neuhvatljivo. I pitam se kad će stati i ući kroz otvor života. Taj dijelić sekunde, svjetlosni udar zamagli staklo i dočekaš ono čemu se najmanje nadaš. Jer ono što ne doživiš nisi ni trebao doživjeti. Pitaju me: „Kakav je osjećaj?“ Ništa se nije promjenilo. Saznanje da su se brojevi povećali, da su podočnjaci vidljiviji, da su sjede prekrivene da se ne vide, ništa ne znači. Dijete i dalje živi i luduje u meni, onako iskreno, nevino i neiskvareno. Čudno zar ne? Zavisi kako kome i ko stoji sa koje strane ograde. Sad kažu nastupaju zrele godine. Nikada mi zrele jabuke nisu bile zanimljive. Više sam voljela kad su onako napola zrele jer to je znak da još ima vremena. Tada su želje još uvijek moguće i ostvarive, nade su poletne kao...

  GRABE ŽLJIVCI   Pravda je spora ali dostižna! Gdje god da se okrenem i na koju god stranu da pogledam vlada isti bezobrazluk u onima što se ljudima nazivaju. Najnižem sloju ljudskog mozga daj samo minimalnu vlast u ruke i posmatraj ga. Doživjećeš uvijek isto: stomak pun, oči gladne, otimaju ne bojeći se da će im jednoga dana račun biti toliko velik   da neće znati šta ih je snašlo. Ali kad napraviš grijeh i poneseš ga, jer je u tebi, kazna te stigne prije ili kasnije. Znaš, ako ne platiš na izlazu slijedeći ulaz je dupljo skuplji. I što je najzanimljivije, ako ne platiš ti, neko tvoj hoće sigurno, i on će da te proklinje jer si bio proklet pa on mora da ispašta tvoje grijehe. Nije važno gdje se nalaziš, u poslovnom ili privatnom životu, svugdje ćeš sresti zlobne ljude. Ma malo je reći zlobne, proklete, kojima nikada nije dosta. Vrhunske folirante, prevarante što prodaju laži,   što otimaju tuđe, ulizice što se ne vide iz tuđih anusa, lažne druželjubljive os...