RAZOČARANJE

Zašto je uopće potrebno biti razočaran? Je li to stanje duše ili tijela proisteklo od povrede voljenih? Ako te vole, ako imaju nekakvu emociju prema tebi zašto te onda razočaraju?
Da li su možda naša očekivanja pogrešna ili prevelika?
Realno sagledavajući cjelokupan osjećaj razočaranja izvodi se samo jedan zaključak. Boli k'o sam vrag.
Postoje ogromne različitosti od čovjeka do čovjeka. Nekome je potrebno jako malo da vjeruje i povjeruje u riječi proizašle od onih što se vole. Nije bitno kakva je ljubav u pitanju: roditeljska, bratska, sestrinska, prijateljska, partnerska... A neko jako teško stiče povjerenje i kad ga napokon stekne... bum, razočaranje kao grom iz vedra neba raspara srce i pusti krv da u tišini plače i boluje.
Ne valja se puno voliti. Nije dobro vezati se za nešto što ne možeš da ostaviš. Ne treba pokleknuti pred emocijama jer slome te kad se najmanje nadaš.
Svi oni pogledi u kojima si nekad pronalazio smiraj, jedan vid neopisive sigurnosti, prijateljsko rame, u uglu oka sakrivenu ljubav... Sve to prođe pored tebe bez zastajanja i slomi ti dušu.
Kako se izliječiti? Kako opet vjerovati nekom, u nešto, nekad?
Lako je reći zaboravi, nastavi dalje, to ti je igra riječima zarad sopstvene dobrobiti i dobiti. Lako zapaljive jer su slatkoriječive. A šta kad se plamen rasplamsa, opeče i onda se vatra ugasi?
Razočaranje vodi ravnodušnosti, ravnodušnost vodi nezainteresovanosti, nezainteresovanost vodi ka nezadovoljstvu, a nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, ali neukrotivo strašna kad postane zrela.
Nevjerovatno je kolika je neosjetljivost na osjetljivost onih koji su ti navodno dragi, bitni, da ne kažem onih koji se vole.
I najudaljeniji predjeli, najhladniji dijelovi zemlje osjete toplinu.
Zašto oni koje najviše voliš budu oni koji te najviše razočaraju?
Ali nije ovo vrijeme da se traži revanš, nego da se mirno podnese odlazak. Sigurno postoji neki razlog zašto su bili dio najskrivenijih emocija i zašto više nisu.
Neka je svima sretan izabrani put za ostavljanje tragova.

Photo by: Valentina Berić

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Slika
  SJEĆANJE Zimski dani devedest prve godine, prvi mjesec je već uveliko ušao na vrata. Vrijeme je da se porodica, familija, kumovi i prijatelji okupe za istim stolom. Kuća se odjednom napuni pa mi se čini da ni za iglu više nema mjesta. Kako je lijepo biti okružen sa onima koje voliš i koji te vole. Iako je ovo jedan od onih hladnih bukovačkih mjeseci u mom sjećanju je ostao najtopliji. Kroz tijelo se provlači pozitivna struja lijepih emocija. Hrane ti dušu da imaš zalihe i za one sate kada sve što imaš su samo uspomene na neke prohujale dane. Slava Sveti Jovan okuplja i zove sve one koji znaju da cjene i poštuju običaje koje svaka kuća ima u svom mjesecu. Naš mjesec je januar. Mama bi pripremila razne đakonije, uvijek sam se pitala kako sve stiže, i niko nije mogao biti imun na njih. Uh, kad se samo sjetim sarme, svi su je hvalili i obožavali pa bi nestala sa stola brzinom svjetlosti. Sva sreća pa bi mama bar pedeset napravila, da se ne osramoti pa da bude malo. Đed bi uz oče naš...
Pročitajte više
Slika
                                  Photo by: preuzeto sa interneta SEX NA EX Koliko je potrebno biti glup i imati sve, a svoj život svesti na nemati ništa ako nemaš sex svaki dan ili svaki peti? Slobodni, oženjeni, razvedeni, mladi, odrasli, stari nema razlike. Svi se žale na isto i svi žele isto. Ako ne dobiju ispunjavanje svoje norme od žene sa kojom kao imaju neki ljubavni odnos, traže avanturu na dan, na noć, na nekoliko dana, noći, mjeseci, godina. Bitno je samo zadovoljiti osnovnu potrebu imanja sexualnog odnosa. Zar je samo nagon i zadovoljavanje hormona najbitnija stvar u životu? Ako nije najbitnija zašto dolazi do problema ako žena ne želi da ima sex ili nakon pedesete godine nije više aktivna kao u dvadesetim ili tridesetim? To je ta mala ironija sudbine svakog muškarca koji uporno tvrdi da voli svoju ženu ali potrebe zadovoljava sa drugom, uglavnom mlađom, jer ljubav je jedna stvar, a po...
Pročitajte više
Slika
  ČETRDESETE   Kao da je vrijeme stalo na prvom dvocifrenom broju. Kalendar nema milosti. Samo okreće stranice u ovom čudnom zemaljskom prostoru i prolazu između juče, danas i sutra. Ponekad samo vidim kako pored prozora nestaju dani, nečujno, neuhvatljivo. I pitam se kad će stati i ući kroz otvor života. Taj dijelić sekunde, svjetlosni udar zamagli staklo i dočekaš ono čemu se najmanje nadaš. Jer ono što ne doživiš nisi ni trebao doživjeti. Pitaju me: „Kakav je osjećaj?“ Ništa se nije promjenilo. Saznanje da su se brojevi povećali, da su podočnjaci vidljiviji, da su sjede prekrivene da se ne vide, ništa ne znači. Dijete i dalje živi i luduje u meni, onako iskreno, nevino i neiskvareno. Čudno zar ne? Zavisi kako kome i ko stoji sa koje strane ograde. Sad kažu nastupaju zrele godine. Nikada mi zrele jabuke nisu bile zanimljive. Više sam voljela kad su onako napola zrele jer to je znak da još ima vremena. Tada su želje još uvijek moguće i ostvarive, nade su poletne kao...
Pročitajte više